Vilenjaci su stvorenja 15 cm visoka, vole plesati, mrze odjeću, a za učinjenu uslugu rado će primiti dar u obliku mlijeka ili hrane. Rado pomažu seljacima na farmama i starim ljudima koje često puta znaju zabavljati svojim plesom, pjesmom i smijehom. Oni koji iznevjere povjerenje vilenjaka, vilenjaci se mogu vrlo okrutno i bespoštedno osvećivati.

Vilenjaci imaju tamnu put. Žive u zajednicama, klanovima unutar humaka, pored rijeka ili pored mora. Klanovi se međusobno vrlo razlikuju u karakteru, običajima i životnim navikama. Vilenjaci su izuzetno lukavi i zajedno s njihovim magičnim moćima to čini njihovo najjače oružje.

Vilenjaci su došli na zemlju jer su bili previše dobri za Pakao, a previše loši za Raj. U 12. Stoljeću u Engleskoj postojalo je vjerovanje da se djeca koja umru bez krštenja nakon smrti pretvaraaju u vilenjake.

još jedna legenda o nastanku vilenjaka govori o tome kako je, nakon što su protjerani iz Raja, Bog posjetio Evu i Adama. Eva je u to vrijeme umivala svoju mnogobrojnu djecu. Kad je Bog pozove zahtijevajući da mu dovede djecu, ona povede samo umivene, a prljave sakrije jer se sramila pokazti mu male zamazance.

Na pitanje da li su to sva njena djeca ona odvrati potvrdno. To naljuti Boga koji je znao sve, te on odredi da od tada ono što čovjek sakrije od Boga, Bog će sakriti od čovjeka. Tako su neumivena djeca postala nevidljiva. Zbog toga su vilenjaci i dan danas nevidljivi za sve ljude, osim onih koji imaju posebne sposobnosti.

Poznato je i rašireno vjerovanje da gdje god vilenjak prođe ostavlja za sobom trag vilinske prašine. Neki ovaj fenomen objašnjavaju određenim oblikom prirodnog fluorescentnog plina ili neke slične materije koju vilenjaci pokupe prelazeći iz svijeta vila u svijet ljudi.

Vilenjaci su poznati po tome što vrlo vješto izrađuju predmete od plemenitih metala. Stoga tijekom rada za zlatu i srebru na njima ostaje trag prašine nastao pri njihovoj obradi. Za razliku od nekih vrsta vila, vilenjaci nemaju krila i ne lete, pa stoga svaki let vilenjaka možemo pripisati magiji ili levitaciji.

Vilenjak je malo bice ljudskog oblika koje ima nadnaravnu moc.
Engleska rijec za vile i vilenjake "fairy" potjece od starofrancuske rijeci "faerie" i latinske "fate" sto znaci sudbina.
U staroj se Grckoj vjerovalo da vile Mojre upravljaju ljudskom sudbinom.
Vilenjake zovu razlicitim imenima: vile,vilenjaci,vilinski rod,majusni ljudi.
Uz to,postoji velik broj raznih drugih nadnaravnih bica koja se opcenito smatraju vilenjacima,na primjer:elfi,piksici,domaci i bjesovi(vrazuljci).


GLAVNE VRSTE VILENJAKA:
Cvjetni vilenjaci
Prekrasna stvorenja koja utjelovljuju duh cvijeca,grmlja ili drveca.Mozete ih naci svuda gdje raste cvijece i drvece.
Elfi
Vesela stvorenja koja zive u kolonijama pod yemljom.Obozavaju zabave,glazbu i ples,a poznati su kao patuljci koji iyvode nepodopstine!
Piksici
Zaigrani nestasni patuljci.Zapadni okrug u Velikoj Britaniji poznat je po vrijednim,ali i zlocestim piksicima (eng.pixies ili piskies,kako ih nazivaju u Cornwallu).S vremena na vrijeme napadaju putnike.
Goblini
Mala grotesna stvorenja koja vole zadavati nevolje ljudima.Medutim,homogoblini su prijateljski raspolozeni i imaju smisao za humor (i skloni su nepodopstinama!)
Domaci
Vrijedni mali ljudi koji ponekad pomazu u kucnim poslovima.Prica se za njih da posjecuju seoska gospodarstva i obavljaju poslove dok obitelj spava.
Patuljci-rudari
Patuljci koji se bave rudarstvom.Ne izlaze na svjetlo dana,nego se drze pod yemljom jer bi se na danjem svjetlu pretvorili u kamen.
Patuljci
Mali bradati ljudi koji cuvaju skriveno blago u sumama i brdima gdje zive.
Leprekoni
Mudri irski vilenjaci koji nose tronoge sesire.Svaki leprekon ima skriveni vrc sa zlatom.

Na mjestu gdje je danas Ružica-grad kazuje druga prica u davno je doba bilo vilinsko rocište.Tu su se, na šumskoj cistini, vile nocu sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluči neki moćni velmoža sazidati tvrdi grad...Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave nađoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetići, sada su bili razasuti veliki cavli, prijeteći da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim carolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leđima prtili daske i grede, posrćuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro pocele dizati zidine...Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoc porušile...Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noći u noc ruše gradnju. Što da ucini? Odlucio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoc svim vilinskim mocima, unatoc njihovim caranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu.Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje.I, kao što su tada vile nemocne da oslobode svoju družicu, tako su nemocne bile i sada. I nemocno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuce Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moc, i kako je bešcutno zazidava u temelje kule.

Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u casu kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom.Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo.A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.

Arijac je pripadnik pete Rase Majke, nasljednice Atlantide.
H.P.Blavatsky tu rasu opisuje kao evropsku, bijelu, nastalu u
kvartaru (Tajna doktrina, sv.III).

"Arijski (lingvistika) = indoevropski, ariofon. Indoevropskim
nazivamo porodicu jezika kako ju je izdvojio F.Boop (Usporedna
gramatika indoevropskih jezika, 1833, izvornik na njemackom drugo izdanje 1885-1889, u V sv). Indoevropska jezicna grana ukljucuje slijedece grane: hetitsku, indijsku, iransku, toharsku, armensku, trackofrigijsku, grcku, ilirsku, albansku, italicku, keltsku, germansku, balticku i slavensku. Indoevropski narodi su s jezikom prenosili i zajednicku ideologiju..."

Podrucje Istre prije Slavena bilo je nastanjeno narodima raznog
podrijetla, od starosjedioca toga vremena, onih koji su se
asimilirali sa starosjediocima, koji su u svojim osvajackim pohodima prosli Istrom, ili se nakratko zadrzali, bili su to: Keramicari Trake, Iliri (Liburni i Histri), Heleni, Etruscani, Kelti, Rimljani, Huni, Goti, Bizanti, Longobardi, Avari, Franci,
Mleci, Germani, Austrijanci i drugi.

Tragovi stare indoevropske religije, nalaze se u religijama svih
evropskih naroda. Slicnosti, dakle, izmedju religija pojedinih
evropskih naroda ne treba odmah smatrati kao neki utjecaj, pozajmicu ili originalnost. Svakako dolazak Slavena, Hrvata u nase krajeve imao je vrlo vazne posljedice. Svi Liburnijski gradovi i gradovi Histra ubrzo se posve slaviziraju tako da je stari romanski jezik kojim su stanovnici govorili posve nestao i jedva mu nalazimo traga u toponimima. Tarsatica kao i Istra nastavili su zivjeti u novim uvjetima i novim okolnostima.

"Slavenska mitologija je politeistickog karaktera ali zato ipak ima jedno vrhovno bozanstvo, jednog boga bogova, kome su potcinjeni svi bogovi."


Vjerovanje u vrhovno bozanstvo, u boga bogova (Deus deorum),
postojalo je jos u indoevropskoj zajednici svih evropskih naroda, a izrazeno je u sanskrtskom jeziku sa rjecju "dyaus pita". Ovo
nadbozanstvo zadrzalo se u mitologijama svih evropskih naroda i to kod Grka pod imenom Zeus, kod Rimljana Jupiter i kod starih Germana Tuiz; kod Njemaca Ziu. U mitologiji starih Slavena nalazi se pod imenom SVAROG ili PERUN."

Perun, gospodar gromova, bog, koga svaki kronicar spominje, koji se najvise odrzao u folkloru, pripovjetci i pjesmi svih Slavena, koji je ostavio tragove na osobnim imenima, na imenima sela, planina i biljaka. Za direktnog nasljednika Peruna mozemo posve slobodno smatrati Sv. Iliju.

Ostala bozanstva starih Slavena bila su: Svetovid (Svarozic), Dazbog, Volos, Vales, Triglav, Stribog, Simargl (Zimogonja), Mokasa, Radgost, Trojan, Rudjevid, Gerovid (Jarevid), Porevid, Pripegala, Podaga (Pogada), Jula, Crnbog (Crt), i drugi.

Slavenska bozica bila je Vesna, Devana ili Morana, kao i mnoga druga lokalna bozanstva.

Na jednom mjestu Vladimir Nazor pjeva Crtu: "Gle mrtvacki pokri odar / sirno polje / vihor huji kroz gudure i kroz gaje / navjescuje zemlji Crt je sada vladalac i gospodar."


" Skupe se ljudi i žene s djecom, i prinose svojim bogovima na žrtvu volove, ovnove, a također i Kršćane. Oni smatraju da bogovi naročito vole kršćansku krv. Poslije toga svećenik prelijeva žrtvu krvlju, da bi bolje razumio proricanje. Jer po pričanju mnogih Slavena zli bogovi se najlakše mame krvlju. Kad se po običaju svrši čin prinašanja žrtve, onda sav narod posjeda za bogate stolove, jede, pije, pa se zatim veseli i pleše...Oni se na svojim gozbama i veseljima obređuju jednim peharom, pri kome izgovaraju neke riječi, koje, prije bih rekao, nisu u pohvalu bogu već kao proklinjanja, govoreći da sve što je dobro dolazi od boga dobra, a zlo od boga zla..." Helmold o Polapskim Slavenima, Chronica Slavorum

Gorske ili planinske vile lutaju planinama i pjevaju s vjetrovima pjesme koje omamljuju ljude. One lebde oko svojega planinskoga svijeta i cuvaju ga. Tu su posebno brižne biokovske vile. Prica već stoljecima govori da su zaklete na sto godina (što vila zna što je to stotinu godina!). Odozgo su lijepe, ali donji im je dio tijela ružan: umjesto nogu imaju konjska kopita. Ipak, planinari, ne zaboravite: za biokovske se vile prica da su najzgodnije gorske vile. Ali su i opasne! Znaju biti dobre, ali i vrlo pakosne. Kad bi ljudi pošli na Biokovo brati ljekovite trave pa bi ih ugledali, one bi ih bacale s litica u ponor! Jer, one svoju moc nad ljekovitim travama ne žele podijeliti ni sa kime!
I drugdje po planinama vile beru "rosno po izbor cvijece" koje imade ljekovitu, nadnaravnu moć: pomaže kod ozdravljenja, iscjeljuje rane, pomaže kod raznih tegoba. Takve se vile zovu i "biljarice" ili "vidarice". Vile utjelovljuju djelovanje prirodnih sila. Život svake od njih vezan je uz određeno drvo, biljku, planinu, izvor, rijeku ili jezero gdje ona djeluje i živi.
Nema mjesta gdje vila ne bi mogla živjeti i naciniti si vilinske dvore. Vrijedi spomenuti da za svoje dvore cesto odabire i špilje. Uci unutra možeš samo ako su te vile pozvale. Inace nikada više neceš izaci. A unutra je prekrasan drugi svijet koga samo odabrani vide. Pred vecinom se posjetitelja pretvara u labirint stijena iz koga nema izlaza.
Naše najpoznatije špiljsko stanište vila bile su Vilinske jame u Samoborskom gorju. Legenda pripovijeda da su u njoj živjele lijepe djevojke raspletenih kosa. Pomagale bi dobrim ljudima tako da su nocu obavljale poslove koje oni ne bi stigli obaviti danju. Zle ljude kažnjavale su tako da bi na njih bacale prokletstvo. Voljele su glazbu, a mrzile buku. Zbog buke koju je u ove krajeve donijela civilizacija otišle su u neke tiše krajeve. Otjerali su ih ljudi i svojim neprestanim dolascima i uništavanjem njihovih špilja. I danas postoji vjerovanje da bi se jednom ipak mogle vratiti; onda kad ljudi konačno sa sobom odnesu smece (konzerve, papir, plastiku) koje svuda ostavljaju. A uništene špilje? Hoce li se one obnoviti?

Zašto se spominju zajedno vile s Biokova, vile vidarice i one iz Vilinskih jama? Zbog njima zajednicke velike ljubavi prema prirodi.

Šumske, vodene i planinske vile u najužem su srodstvu. Legende govore da su šumske vile najstarije. Postoje i "vile oblakinje" koje žive u niskim oblacima i cuvaju boga Peruna. Po nekim su pričama i planinske vile nastale od njih. Naime, dok su se odmarale u oblacima zaspale su pa ih je uhvatilo podnevno sunce. Zato su kažnjene tako da su bačene u planinu da žive na njoj.
Najbliže srodnice vila oblakinja su vile izvorkinje koje žive po izvorima, jezerima i potocima. Skrivajuci se pred ljudima, te se vile pretvaraju u labudove. Znaju imati i noge kao labudovi.
Gorske se vile obično nalaze pored gorskih izvora. Mlađe su srodnice vodenih i oblacnih
vila. Koliko je izvora u planini, toliko je i vila. Voda na izvoru zove se "vilinska vodica", nikada ne presušuje i uvijek je ljekovita, jer je posvecena vilinskim duhom koji je oblijece. Na tim izvorima u planini vile redovito piju vodu u podne. Ti nepresušni izvori samo tada i mogu presušiti. Vile, kako smo već culi, spremne su se i družiti s ljudima, cak i ljubav voditi, ali njihovi inace dosta rijetki muški predstavnici, vilenjaci, znaju za nas ljude biti vrlo opasni.

Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju povijesne Kelte. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u "drugi svijet" (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.

Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona ("božanska"). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi "ulaz" u "drugi svijet" koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div.


Price o vilama i vilenjacima na planinama i u sumama postoje vjerojatno oduvjek. I isto tako postoje i svjedocanstva raznih ljudi iz raznih povjesnih razdoblja, bilo usmena, bilo pismena, o susretima s vilama.

Viktorija Faust Vile imas i kako prizvat vilu koe su zle a koe dobre