Ostaju nam još samo dva primjera, još strašnija, ali srećom vrlo
rijetka koje treba spomenuti prije završetka ovoga dijela. Iako se
znatno razlikuju u mnogo pogleda, možemo ih staviti zajedno, jer
zajednička im je osobina da predstavljaju nezemaljske zastrašujuće
pojave, vrlo rijetke; ova posljednja osobina počiva na tome da su oni
ostavština prijašnjih rasa - grozni anakronizmi, gnjusni ostaci

jednog vremena u kojem su čovjek i njegova okolina bili mnogo
drugačiji nego što su danas.
Mi iz pete glavne rase trebamo se razviti iznad svake mogućnosti
susreta s tako groznim bićima koja su navedena u ovom poglavlju,
a to je skoro i potpuno ostvareno, tako da se ti stvorovi obično
smatraju samo bićima iz srednjovjekovnih basni. Ipak, u stvarnosti,
pojedini od ovih stvorova pojavljuju se još uvijek, uglavnom u
zemljama kao Rusija ili Madžarska gdje se nalazi još dosta velik dio
četvrte glavne rase. Narodne priče o njima su vjerojatno često vrlo
pretjerane, ali postoji jezgra užasne istine u pričama koje kolaju od
usta do usta među seljaštvom srednje Europe. Općenita glavna nit
takvih priča je i predobro poznata, a da bi bilo potrebno više od
površnog spominjanja. Prava je, tipična priča o vampiru, iako po
vlastitom priznanju nije ništa drugo nego izmišljotina, od Sheridan
le Fann "Carmila", dok se spomena vrijedan izvještaj o tom
neobičnom obliku stvorova može naći u knjizi "Razotkrivena Izida".
Tko je upoznat s literaturom prirodne filozofije, zna da čovjek može
provoditi jedan tako apsolutno nedostojan i sebičan život, toliko
užasan i brutalan, da mu se cijeli um može sasvim zaplesti u
njegovim požudama i sasvim se odijeliti od svoga duhovnog izvora u
višem ja. Neki vjeruju da je takva pojava sasvim uobičajena i da
možemo na ulici sresti gomilu takvih "bezdušnih ljudi"; ali to je na
sreću neispravno. Da bi se dostigao takav užasan stupanj zla koji
uključuje potpuni gubitak persone i slabljenje individualnosti koja
se razvija, čovjek mora ugušiti svaku iskru nesebičnosti ili
duhovnosti i ne smije imati nikakvih viših osjećaja; i kad se sjetimo
kako se često i kod najgorih zločinaca može u najmanju ruku naći
nešto bolja karakterna crta, tada ćemo uvidjeti da takve izgubljene
persone mogu tvoriti doista samo jednu manjinu. Ipak, koliko god
razmjerno malo, još uvijek postoje takvi, a iz njihovih redova potiču,
još rjeđi, vampiri.
Izgubljeno biće otkriva brzo nakon smrti da mu je nemoguće
zadržati se u astralnom svijetu, da biva neodoljivo povlačeno pri
punoj svijesti tamo gdje "pripada", u misterioznu osmu sferu, da bi
se tamo nakon iskustava za koje je bolje da ih se ne opisuje,

polagano raspalo. Ako ono, pak, pogine samoubojstvom ili drugom
iznenadnom smrću, može pod izvjesnim okolnostima, naročito ako
ima određenog znanja o crnoj magiji, izbjeći toj groznoj sudbini i to
kroz jedan „život u smrti", koji nije ništa manje grozan - kroz
užasnu egzistenciju kao vampir.
Budući da u osmu sferu može ući tek nakon smrti tijela, on
održava tijelo u nekoj vrsti kataleptičkog sna tako da mu putem
transfuzije doprema krv koju crpi iz drugih ljudskih bića svojim
polumaterijaliziranim astralnim tijelom i tako masovnim
umorstvom odgađa svoju konačnu sudbinu. Kako pučko
praznovjerje i u ovoj prilici ispravno smatra, najlakše i
najdjelotvornije protusredstvo u takvom slučaju je iskopati tijelo i
spaliti ga oduzevši tako tom biću njegov point d' appui. Kad se grob
otvori, tijelo obično izgleda sasvim svježe i zdravo, a lijes je nerijetko
skroz napunjen krvlju. U krajevima gdje vlada običaj spaljivanja
mrtvaca, ova vrsta vampirizma je nemoguća.
Vukodlak, jedno isto tako užasno stvorenje, rezultat je nešto
drugačije karme i trebao bi zapravo zauzeti mjesto u prvom,
umjesto u drugom odjelku ljudskih stanovnika te razine, jer čovjek
uvijek za vrijeme svoga života počinje manifestirati svoje biće u
ovom obliku. Ovdje su bezuvjetno potrebna znanja iz umjetnosti
magije, u svakom slučaju toliko, da bi se mogao dopustiti izlazak
svog astralnog tijela.
Kad to čini potpuno okrutan i brutalan čovjek, tada ponekad,
postoje okolnosti pod kojima jedno drugo astralno biće može
zaposjesti astralno tijelo i materijalizirati ga, ali ne u ljudski oblik,
već u oblik bilo koje zvijeri, obično vuka. U tom stanju obilazi
okolicu, ubija druge životinje, čak i ljude, zadovoljavajući na taj
način ne samo svoju krvoločnost, već i onu od vražjeg bića koje ga
je na to potaknulo.
U ovom slučaju, kao i kod običnih materijalizacija, prenaša se rana
koja je nanesena tom životinjskom obliku na ljudsko fizičko tijelo
(ovaj čudnovati proces naziva se reperkusija), iako će poslije smrti

toga fizičkoga tijela astral, koji se vjerojatno i nadalje pojavljuje u
istom obliku, biti manje ranjiv. Biće će također biti tada manje
opasno, jer se ne može sasvim materijalizirati, osim ako ne nade za
to prikladni medij. Kod takvih materijalizacija vjerojatno je prisutan
veliki dio tvari eteričkog tijela, a možda se čak i doziva jedan dio
plinovitih i tekućih sastojaka fizičkog tijela, kao u slučaju nekih
spiritističkih materijalizacija. U oba slučaja se to fluidno tijelo može
udaljiti od fizičkoga mnogo više, nego što je to, koliko je do sada
poznato, moguće jednom nosaču, koji posjeduje određenu količinu
eteričke tvari.
U našem vremenu postala je moda izrugivati se onome što
nazivamo ludim praznovjerjem neobrazovanih seljaka; ali kako u
gornjim slučajevima, tako i u mnogim drugima, pažljivim
promatranjem okultist nalazi da su iza onoga, što na prvi pogled
izgleda kao besmislica, skrivene duboke i zaboravljene istine
prirode, i on uči biti opreznim kod odbacivanja i prihvaćanja
činjenica.
Onaj, tko poduzme istraživanje astralne razine, ne treba se bojati
da će susresti ta neugodna stvorenja, jer kao što smo već primjetili,
oni su i sada vrlo rijetki, a vremenom će se njihov broj, na sreću,
sve više smanjiti. U svakom slučaju, njihova je aktivnost obično
ograničena na područje u blizini njihovog fizičkog tijela, što se zbog
njihove izvanredno materijalne prirode može i pretpostaviti.

ovaj dio teksta je preuzet iz knjige Astralna razina C. W. Leadbeater

Nadam se da ih stvarno ima ako ih ima sve manje i jako malo. Ovo grozno zvuci

jep, strasno je, al na pocetku knjige pise da sve sto pise je provjereno s najmanje dva svjedoka, tak da postoji sansa da je to stvarno

pa postoji sansa, da ih ima

Postoji dosta svjedoka a da i nespominjemo mitove i legende
Doduse mitovi i legende su previse napuhani

Pa nisu samo vukodlaci

Pogledaj vampire
Nisu ni oni daleko u proslosti
Zar ne?

Dok kod vampira je bio prvi slučaj Juraj Grando iz Istre tijekom 13. stoljeća pa se kasnije pojavio Vlad Tepes. Ima i danas slučaja u Rumunjskoj gdje svako malo prijavljuju da vide vampire i slične situacije.

Sjetimo se i kod nas

Ipak i nas balkan ima nesto vampira

Pa mi navodno imamo najstarijega vampira kao sto je A.C.C. napisao na postu gore iz Istre

Ali ja sam mislio na cijeli balkan

Ne na istru (koja mislim da i nepripada balkanu )
Jer se bas u balkanu pojavljivale kojekakve zvijeri

Pa Rumunjska je balkan

Svarog, Triglav, Perun, Veles, Jarila, to je recimo naša mitologija pa od duhova i demona imamo Domovoj, Vodenoj, Banik, Kikimora, Pokola itd.