Ima li vaše dijete imaginarnog prijatelja? Ili ste možda i sami jednom davno imali jednog?

Danas, kada je obitelj svedena na najmanje moguće interakcije poradi užurbanog i zaposlenog načina života, posve uobičajena situacija je da dijete dovede svog neobičnog, roditeljima nevidljivog, prijatelja za stol, tražeći posebnu porciju ručka/večere za njega. Tolerancija ovog ponašanja ovisi o načinu odgoja samih roditelja, premda psiholozi smatraju kako se o ovakvim stvarima ne treba zabrinjavati, djeca ponekad traže pažnju ili nekog posebnog prijatelja koji ih sluša, dijeli ideje, i što je najvažnije uvijek je tu, prijatelja kojeg u nedostatku "pravih" sami projiciraju. Jednako često, imaginarni prijatelj se pojavi kada dijete traži objekt kroz kojeg može izraziti vlastite želje, koje inače ne bi izrazio, u strahu od potencijalne kazne. No pitanje postoji: da li je moguće da se, kod nekih slučajeva, radi o nečemu mnogo drugačijem od obične dječje izmišljotine? Djeca, neiskvarena našim gledištima, otvorena prema svemu, te lišena straha, nerazumijevanja, neprihvaćanja i predrasuda prema onome što ne spada u okvire našeg poznatog odraslog svijeta, često su podložna nekim paranormalnim događajima i prijateljstvima s entitetima.



Žena po imenu Lorenda preselila je sa svojim mužom i šestogodišnjom kćerkicom Anom u kuću sagrađenu u Viktorijanskom dobu (19. stoljeće) poradi potrebe za većim prostorom, što je i dobila - pregršt soba sa svojim tajnama i posebnim viktorijanskim šarmom. Ana još nije krenula u školu, i obitelj se još nije imala prilike upoznati sa susjedima, te je Ana kao svako znatiželjno dijete, istraživala svaki kutak te ogromne kuće.

Jednog dana Lorenda nije mogla nigdje pronaći Anu te je mislila kako je izašla van. Muž, koji je već poveo njihovog psa - Lulu - u šetnju, rekao je kako će pogledati uokolo. Misleći da je sama u kući, krv joj se sledila kada je s prvog kata začula tresak toliko snažan da su daske na stropu zadrhtale. Potrčala je gore pretražujući svaki kutak u potrazi objašnjenja tog treska. Ušla je u sobu koju je namjeravala pretvoriti u kupaonicu, provirila - no kako tamo nije bilo ništa neobično okrenula se i skoro iskočila iz kože naišavši na svoju kćer koja je nepomično gledala u nju. Ne želeći prestraviti dijete vlastitim strahovima odvela ju je dolje u kuhinju. Čim su sišle s kata Ana je tužno rekla kako bi se željela igrati s kućicom za lutke koja je na prvom katu, no Jess joj ne da jer je to kućica Jessine sestre. Već dovoljno začuđena i prestrašena Lorenda nije znala tko je Jess o kojoj Ana govori, a još manje joj je bilo jasno o kojoj kućici za lutke govori pošto se takva igračka nije nalazila u kući, no kako joj je bilo dovoljno šokova za jedna dan zaključila je kako je njena kćerkica vrlo maštovito dijete, a time i daljnju raspravu o toj bizarnosti.

Kako su dani odmicali Ana se često satima igrala u sobi na prvom katu - misleći kako je očito zagubila pojam o vremenu u svojoj igri, Lorenda je otišla pozvati Anu na večeru, a za petama ju je slijedio njihov pas - Lulu. Čim je otvorila vrata prostorije Lulu je utrčala. Gotovo istog trena Ana je počela plakati i vrištati na psa da se makne jer plaši njenu prijateljicu Jess. Lorenda je, povlačeći Lulinu ogrlicu, polako ulazila u sobu, bojeći se koga bi tamo mogla zateći, no soba je bila prazna, te se i dalje tješila kako je Ana, u nedostatku novih poznanstava, izmislila vlastitu prijateljicu, koja je njenom djetetu očito bila vrlo stvarna.

Sljedećih par dana stvari s Jess su se okrenule, Ana je često dolazila majci tužeći se na Jessino "zločesto" ponašanje. Pošto je Jess, i njeno očito loše ponašanje postalo uobičajeni raport Lorendi, a kako je još uvijek Jess smatrala običnom izmišljotinom - često se ne bi ni osvrtala na kćerkine molbe. Sve do jedne večeri kada je saznala što je u biti Jess.

Muž je izašao van u lokalni pub s prijateljima, Ana je zaspala pred televizijom, a Lorenda se nalazila u kuhinji sa Lulu. Čim je sat otkucao ponoć, svijetla u kući su se ugasila, te je Lorenda upalila džepnu lampu, uzela nekoliko voštanih svijeća i uputila se u dnevni boravak kod Ane da uz svijeće dočekaju povratak struje. Otvorila je vrata dnevnog boravka i umalo ispustila sve iz ruku. Vrisnula je. U sobi se uz Anu nalazila djevojčica od kojih 13-14 godina, obučena u služavničku odjeću nekog drugog vremena. Gladila je Aninu kosu i pjevala joj uspavanku. Vikala je na djevojčicu da se makne od Ane no činilo se kako ju ova uopće ne čuje, ne stajući pjevati svoju uspavanku. Lulu je skočila naprijed i počela lajati na nju, i tek je tada djevojčica reagirala - brzo je skočila sa strahom pokušavši maknuti psa od sebe. Lorenda je još uvijek vrištala na nju pitajući tko je ona i što tu radi, no djevojčica kao da Lorendu uopće nije primjećivala. Pokušavala je pobjeći od psa i u jednom trenu je zastala, udvostručila se i počela vrištati u agoniji, zatim je pala na pod i pred Lorendinim očima jednostavno nestala. Lorenda je počela vrištati i tek je to probudilo Anu koja je cijeli incident uključujući majčinu vrisku i pseći lavež - prespavala.

Slijedeći dan Lorenda je pozvala lokalnog svećenika u kuću, objašnjavajući mu događaje koje je doživjela prethodne noći. Svećenik je odmah prepoznao djevojčicu i ispričao im priču o obitelji koja je u toj kući živjela pred 100tinjak godina. Obitelj je imala mladu sluškinju, zvala se Jessica Harolds, koju je napao njihov kućni pas. Ujutro je bilo pronađeno tijelo mlade sluškinje u lokvi vlastite krvi.

Nakon što je blagoslovio kuću na Lorendin zahtjev, Jess se više nije pojavljivala, a Ana je svako sjećanje na tu mladu i ne toliko imaginarnu prijateljicu zatomila. No Lorenda priča da još uvijek postoje večeri kada, nakon što sat otkuca ponoć, čuje kako netko tiho pjeva uspavanku...


Što duže pričam s ljudima o nepoznanicama i nelogičnostima na ovoj planeti (a i šire), čini mi se kako paranormalno postoji samo za one čija mašta to dozvoljava. Većina ljudi ne posjeduje dovoljnu količinu znatiželje, entuzijazma i nekakve vjere, te nešto van okvira normalnog jednostavno ignorira i zaboravi. Mnogo je djece sa imaginarnim prijateljima, no čovjek je takav da će najvjerojatnije izabrat opciju u kojoj je njegovo dijete vrlo maštovito, kreativno, te u krajnjem slučaju dovoljno zabavljeno da ga/ju ne vuče za suknju svaki tren, nego da se informira o tom imaginarnom prijatelju, te eventualno naiđe na potvrdu postojanja takve osobe u nekoj prošlosti. Nije mi namjera nametat mišljenje kako ta djeca imaju kontakt s paranormalnim, no što me najviše frustrira u svemu tome, što ikakvo izražavanje takve mogućnosti rezultira pogledima jesi ti normalna, a time i negiranja postojanja bilo čega van normalnih okvira. Naš svijet počiva na nekim zakonima i logici, koja nam je na kraju više nametnuta nego instinktivna, no koliko je teško, bar na tren, pogledat situaciju van zadanih parametara i dozvolit si mišljenje - možda i nije sve kako nam se čini? Uostalom što vi prvo pomislite kada vam dijete predstavi prijatelja kojeg vi ne vidite i ne čujete?


Izvor

jezovito

Ooooo da....
Zamisli kad te vlastito dijete preplasi s tako necim.... U tim situacijama rijetko tko za sta treba odmah napraviti...

Teško je reći što je mašta, a što ne. Definicija mašte bila bi: Mašta je prijenos percepcije stvarnog svijeta u naše misli gdje tada ostvarujemo razne ideje. Isto tako mašta je projekcija naših misli i zamisli unutar percepcije stvarnog svijeta gdje se ta 2 smisla sjedinjuju u jedan.

No kako razlikovati zamisao od percepcije i percepciju od zamisli? Nekad je ta granica veoma krhka, pogotovo kada nam je percepcija slabija i ograničena (noć recimo). Ipak, mnogo ljudi se boji mraka, jel da? To je upravo primjer ovoga što pričam, tada je granica percepcije i zamisli uska jer je sama percepcija slaba.

Što je sa slučajem gdje djeca pričaju za imaginarnim prijateljima? Možda se radi o stvarnim prijateljima koje drugi ljudi ne vide, stoga moguće je da se ne radi o mašti, već o stvarnosti. Uostalom, neki ljudi komuniciraju sa svojim... kako da ga nazovem, vodič, anđeo čuvar? Istina jest da djeca lako maštaju i imaju veoma razigranu maštu, tek uče razlikovati zamisao od percepcije. Stoga postoje obje mogućnosti, da se doista radi o imaginarnom prijatelju i da se radi o itekako stvarnom prijatelju. Iako je i pojam stvarnoga veoma diskutabilan u toj situaciji.