Godine 1975., kada sam bio pri kraju studija na Michiganskom državnom sveučilištu, večerao sam s jednim od svojih profesora u mjesnom restoranu i raspravljali smo o filozofskim implikacijama iskustava Carlosa Castanede. Konkretno, naš se razgovor usredotočio na događaj o kojemu Castaneda govori u knjizi Putovanje u Ixtlan. Don Juan i Castaneda jedne noći u pustinji, dok su bili u potrazi za duhom, nailaze na stvora koji izgleda kao tele, ali ima vučje uši i kljun. Sklupčano je i urliče kao da proživljava užasne smrtne muke.

Castaneda je isprva prestravljen, međutim nakon što sam sebe uvjeri da ono što vidi nikako ne može biti stvarno, njegova se vizija mijenja i sada vidi da je umirući duh zapravo grana otpala s drveta koja drhti na vjetru. Castaneda ponosno objavljuje pravi identitet stvari, međutim, kao i obično, stari Yaqui šaman ga kori. Kaže Castanedi da je grana bila umirući duh kada je bila ispunjena životom, međutim da se preobrazila u granu kada je Castaneda posumnjao u njezino postojanje. Unatoč tome, ističe da su obje stvarnosti jednako stvarne.

U svom razgovoru s profesorom priznao sam da me zaintrigirala Don Juanova tvrdnja da svaka od dvije, međusobno isključive, stvarnosti mogu biti stvarne, te da smatram da bi mogla objasniti mnoge paranormalne fenomene. Nedugo nakon razgovora o tom slučaju napustili smo restoran i, budući da je bila vedra ljetna noć, odlučili prošetati. Nastavili smo razgovor i tada sam spazio malu skupinu ljudi što je hodala ispred nas. Razgovarali su neprepoznatljivim stranim jezikom, a sudeći po njihovom bučnom ponašanju činilo se da su pijani. Povrh toga, jedna od žena nosila je zeleni kišobran, što je bilo čudno, budući da na nebu nije bilo ni oblačka, niti je vremenska prognoza predviđala kišu.

Ne želeći se sukobiti s tom skupinom, malo smo zaostali, a kad smo to učinili, žena je odjednom na divlji i hirovit način počela vitlati svojim kišobranom. Opisivala je goleme krugove po zraku, a nekoliko puta kada je zamahnula malo je nedostajalo da nas njime pogodi. Još više smo usporili svoj hod, međutim postajalo je sve očitije da je to bila njezina predstava, smišljena da privuče našu pozornost. Naposljetku je, nakon što smo svoje poglede uperili u ono što radi, s obje ruke podigla kišobran iznad svoje glave i potom ga dramatično bacila pred naše noge.

Obojica smo zurili u njega, pitajući se zašto bi učinila tako nešto, a onda se dogodilo nešto iznimno. Kišobran je učinio nešto što bi se moglo opisati kao «treperenje», nalik plamenu na fenjeru koji se baš sprema ugasiti. Emitirao je čudan pucketav zvuk nalik zvuku celofana kad ga se gužva, a na kraju se u blistavom nizu raznobojnih iskričavih svjetala, s uvijenim krajevima, njegova boja promijenila, te se pretvorio u kvrgavi, smeđe-sivi štap. Bio sam tako zaprepašten da sam zanijemio na nekoliko sekundi. Moj profesor je prvi progovorio te tihim, šokiranim glasom rekao da je bio mislio da se radi o kišobranu. Upitao sam ženu je li vidjela da se dogodilo nešto izuzetno, a ona je klimnula. Obojica smo zapisali ono što smo mislili da se dogodilo i naši opisi poklapali su se u potpunosti. Postojala je jedino neznatna razlika u tome što je moj profesor rekao da je kišobran «cvrčao» dok se pretvarao u štap, što je zvuk koji nije tako strašno različit od pucketavog zvuka celofana što ga se gužva.

Ovaj događaj nameće mnoga pitanja na koja nemam odgovora. Na znam tko su bili ljudi koji su bacili kišobran pred naše noge, ni jesu li uopće bili svjesni magične preobrazbe koja se zbila kada su odšetali, premda ženina bizarna i naizgled namjerna izvedba daje naslutiti da nisu bili posve nesvjesni. I ja i moj profesor bili smo toliko zatečeni magičnom preobrazbom kišobrana da su do vremena kada smo došli k sebi da ih upitamo, oni već odavno bili otišli. Ne znam zašto se taj događaj zbio, no čini mi se očitim da je nekako povezan s našim razgovorom o Castanedinom susretu sa sličnom pojavom.

Izvor iz knjige:
Michael Talbot - Holografski Svemir

Moram priznati da sve mi se vise cini da je ovo moguce....

Pa daje odgovore na mnoga pitanja
Ali takodjer je dokaz da je ljudska masta mocna te da mozda jesmo neki mocnici u svemiru
Mozda nas zato istrazuju vanzemaljci
Mozda oni zele nesto nauciti od nas

Cudno kako sam zaboravio taj odlomak, a neobicn je. Citao sam Talbotov Holografski svemir prije godinu dana.

Smijes reci sto si procitao XD
I Dobrodosao

Hvala

To je prilicna knjiga, imam je negdje. Opisuje svemir kao hologram, dakle nesto sto se reflektira - sve sto vidimo je zapravo reflektiranje podloge, a ne stvarnost. Tako tumaci sva neobicna i tajanstvena zbivanja oko nas, ali ja ne znam to dobro objasniti, morao bi pogledati jos jednom pa cu onda nesto suvislo napisati.

Moze
Iako mi je bezveze da smo mi reflekcija stvarnog holograma
Jer onda nebi imali svoju volju vec bi pratili tudju
Doduse mi to nemozemo znati jer oponasamo onda svoje pravo ja ako smo mi reflekcija
Sve u svemu svejedno je

Nasa trenutna uloga bi bila u hologramu, stvarnost je u matrici koja se na razne nacine osvjetljava. Pogledat cu kad stignem.