Arheolozi često znaju pronaći stvari koje zapravo ne bi smjele postojati; npr. 1500 godina stari modeli aviona, računala iz antičke Grčke, žarulje iz Egipta, kristale lubanje iz prašuma Južne Amerike.

1927. godine britanski arheolog i avanturist Fredric Mitchell Hedges i njegova kćer su zajedno bili u potrazi za nestalim civilizacijama koje su povezane sa Atlantidom. Njegova kćer je nekim čudom pronašla lubanju izrađenu od čistog kristala. Pri vijest o pronalasku lubanje odmah su došli domoroci iz obližnjih mjesta, pali na koljena i molili se. Jedan stari Maya je objasnio da je lubanja stara, preko 100 000 godina i da je samo jedna od ukupno 13 lubanja koje su neprocjenjivo blago njegovih predaka. Ona sadrže informacije o nastanku čovjeka, odgovore na pitanja o najvećim tajnama i ako se svih 13 lubanja spoje, počinju razgovarati.

Detaljnija pretraga lubanje, koja je učinjena 1970. godine u laboratorijima Hewlett-Packarda, potvrdila je sljedeće navode:
- lubanja je izrađena od čistog kristala i suprotno njenoj prirodnoj osovini. Pri takvoj obradi bi trebala zapravo se raspasti u tisuću dijelova

- vjerojatno je prvo grubo obrađena dijamantnim oruđem, te kasnije sa smjesom vode i pijeska glatko polirana. Procijenjeno radno vrijeme: preko 300 godina. „ova prokleta stvar zapravo ne bi smjela postojati“ izjavio je jedan od znanstvenika.

Postavlja se pitanje da li su Maya bili u stanju izraditi predmete koje ni danas, sa najmodernijom tehnologijom nismo u stanju napraviti? Da li su prijašnje civilizacije bile naprednije i razvijene više od nas?

Odgovori na ovakva pitanja nisu jednostavna, jer znanstvenici i arheolozi uvijek pronađu predmete koje nije moguće smjestiti u poznati tok povijesti. Oni se ističu iz toga i nazivaju se Out of place artefacts. Tome pripadaju i baterije iz doba prije našeg vremenskog računanja, slike žarulja iz starog Egipta, željezni predmeti pronađeni u sedimentima pijeska iz kamenog doba, pa i računala iz antičke Grčke. Jedan od takvih predmeta je i bagdadska baterija. 1936. godine, u Khujut Rabu austrijski istraživač dr. Wilhelm Konig je iskopao jednu čudnu glinenu posudu staru preko 2000 godina. Unutar te posude se nalazio bakreni cilindar, koji je omotavao željeznu polugu. Omot je tako postavljen, da ga je bilo moguće popuniti sa nekom tekućinom. U srediti te tekućine, od bakra i električno, nalazila bi se spomenuta željezna poluga. Znanstvenici nisu mogli naći odgovor i tada je dr. Konig postavio svoju smjelu tezu: Ta glinena posuda mogla je biti baterija. Prema toj tezi, električna struja nije otkrivena 1798. godine nego skoro 2000 godina ranije.

Mnoge istraživačke grupe uspjele su dokazati da je ta glinena posuda mogla proizvoditi električnu struju. Znanstvenici su sami takvu identičnu posudu napravili, te je ispunili sa sokom od grožđa: između bakrenog cilindra i željezne poluge je bio napon od 0,5 Volt. Sa malim naporom Partareni su znači mogli da proizvode struju. Ali, za šta? Sijalice, telefoni, motori ili fliperi tada nisu postojali.

Ili jesu? “Vec je starom Egiptu postojalo električno osvjetljenje” , tvrde Peter Krass i Reinhard These, autori knjige o sijalici iz Egipta. Glavna osnova njihove argumentacije je reljef iz Dendere. Na tom reljefu, nastao oko 50 p.n.e., vidljiv je egipatski svećenik koji drži u rukama ogromni predmet u obliku balona. U unutrašnjosti tog balona vidljiva je zmija koja se kreće prema nebu. Za Krassa i Habeck-a indicija je jasna: Taj reljef je tehnički nacrt, balon je žarulja, a zmija je bakrena spirala u žarulji. Sa takvim električnim osvjetljenjem, Egipćani su osvjetljavali tamne hodnike piramida. S time bi bilo objašnjeno zašto hodnici u piramidama nisu začađeni po zidovima i plafonima.

Interesantna pretpostavka - ali ne i dokaziva. Bagdadska baterija proizvodi struju, ali jako malo. Da bi sijalicu od samo 1 Watt (jako slabu žarulju) upotrijebili, potrebno bi bilo 40 bagdadskih baterija spojiti - sabrana težina: 80 kg. “Za osvjetljenje svih hodnika jedne piramide, potrebno bi bilo 116 milijuna baterija!, sa ukupnom težinom od 233 600 tona!”, objašnjava fizičar i matematičar Frank Dörneburg. Te dodaje: “Zašto ni jedan primjerak baterije nije pronađen? Ni jedan!” Pored toga: Ni danas ne postoje tolike sijalice kao navodno predstavljene na spomenutom reljefu. Iz dobrog razloga: One bi bile bi opasne po život. Snaga implozije jednog staklenog predmeta koji nema zrak u sebi, raste sa veličinom tog predmeta - a veličina “sijalice” iz Dandere bi imala pritisak zraka od 63 tone.

Egiptolozi imaju drugačije objašnjenje za “žarulju” iz Egipta: Egipatski reljefi uvijek imaju simbolično značenje: Stvarnost nikad nije predstavljena. Stilizacija ponekad ide tako daleko da je moguće iz malih isječaka rekonstruirati kompletna djela.

U reljefu oni prepoznaju čamac boga sunca, Ra, koji završava u cvijetu lotosa. (Drugi to shvaćaju kao “kablove” u “dršci” žarulje). U mitologiji Egipćana, sunce navečer umire, da bi se ujutro ponovo rodilo. Stoga je zmija kao simbol ponovnog rađanja. Na “šalteru” ispod “žarulje” bog Heh pruža svoje ruke prema nebu i usmjerava Sunce prema nebu. Kontroverzni dio reljefa predstavlja “navoje žaruljne drške”. Ni egiptolozi točno ne znaju kako da se odrede, odnosno tumače, ti “navoji”. Mogao bi značiti “horizont”, i tada bi reljef predstavljao boga sunca, što u jutro Nove Godine, putuje ka nebu.
Jedno je sigurno: Radnici koji su klesali taj reljef, svoj posao nisu radili pri električnom osvjetljenju, već pri sjaju baklji. Iz doline kraljeva pronađeni su detaljni zapisi o upotrebi baklji; kome su dodijeljene, koliko komada i koliko ih je vraćeno. A, plafoni i zidovi hodnika što nisu začađeni? Izmišljeni su! U stvarnosti su ti zidovi i plafoni toliko začađeni, da je potrebno bilo određene hodnike restaurirati.

Ako baterija iz Bagdada nije služila za osvjetljenje - čemu je onda služila? Jedino logično i uvjerljivo objašnjenje: za pozlaćivanje figura. Za galvanizaciju dovoljno je imati malu jačinu i napon struje.
Uspješno je učinjen i taj eksperiment. Jedna mala figura je uspješno pozlaćena. Postavljena je bila u posudu napunjenu sa mješavinom zlatnog praha i priključena sa baterijom. Već poslije dva sata, figura je bila obložena zlatom - pozlaćena. Tako je to moglo biti.

Ipak, mnogo pitanja ostaje: Da li su baterije zaista bile upotrebljavane za pozlaćivanje? Da li su Partareni uopće poznavali proizvodnju zlatnog praha potrebnog za galvanizaciju? I zašto arheolozi pronalaze i slične “baterije” u kojima, umjesto željeznih poluga, se nalaze bakrene poluge u bakrenoj spirali? Sa dva ista metala nije moguće proizvesti struju. Da li je te posude onda slučajno moguće upotrijebiti za galvanizaciju, dok zapravo služe za nešto drugo?
Naše pretke ne bi smjeli podcjenjivati. Što su stvarno mogli i sta su pojedinci mogli, poslije par stoljeća teško je znati. Vjerojatno su postojali genijalci i genijalni izumi o kojima su nestali svi tragovi i za koje nikad saznati nećemo. Ako naučnici danas pronađu takvu stvar, onda se nađu pred novom zagonetkom.


Izvor

Cini se da su, u pravilu, nestajale i civilizacije koje su nosile te Out of place artefacts

A sad kad je svijet postao veliko selo bio bi red da svi isceznemo

„računalo“ iz Antikitere. Pronađen je u antičkom brodu u moru 1900. godine, na dubini od 42 metra, a veličine je kao karton za cipele. Arheolozi su kategorizirali pronađene predmete: vaze, posude, vina, kipove, amfore, mramorne i brončane figure. Po sve sudeći bio je trgovački brod, potonuo je u prvom stoljeću prije Krista.

Šta su zaista kategorizirali kao brvina broda, to je otkriveno skoro dvije godine kasnije. Tada je taj komad drveta, sada osušen, popucao i na svjetlo dana pojavio se čudan metalni predmet. Potrebno je bilo još 70 godina da bi se taj predmet dovoljno proučio i shvatio. Učinjeni su rendgenski snimci predmeta i ostataka u „drvetu“ kao i provjereni detaljni arheološki zapisi prvobitnog izgleda, te i stare fotografije. Otkriće je zaista bilo začuđujuće: Astrolabijum! „Uređaj“ koji pokazuje vrijeme izlaska i zalaska sunca, te kretanja 5, do tada poznatih, planeta, uključujući i faze mjeseca. Skoro 30 zupčanika pokretalo i pomjeralo je jedno drugo i tako dočaravalo faze mjeseca, izlazak i zalazak sunca itd. svi zupčanici su bili napravljeni od bakra sa malom količinom cinka. Zubi tih zupčanika imali su uglove od 60 stupnjeva. A sa strane imali su „navoj“ koji je bio pokretač svemu. Jednom navijen, astrolobijum je pokretao oznake što su označavale položaj planeta u određenim vremenskim periodima.

Otkriće je senzacionalno. Teško nam je shvatljivo da su stari Grci bili u stanju da naprave jedan tako kompliciran sistem sa zupčanicima. Sistem, koji možemo usporediti sa sistemom zupčanika današnjih satova na navijanje. A takvi satovi su tek 1.400 godina kasnije po prvi puta napravljeni! Pored toga, računalo iz Antikitere ima i diferencijalnu getribu: zupčanike, čije osobine na drugim zupčanicima kruže. Tek 1828. je taj princip prijavljen u uredu za patente. Zašto su stari Grci to poznavali 1900. godine ranije?

Da li je s time dokazano da Grci su bili „napredniji“ 2000. godina više nego što se smatra? Ili možda da se postavi pitanje, koje je već postavio Erich von Daniken: „Od kojeg astronautskog putnika je ta sprava i to znanje dobiveno?“ Ovo drugo pitanje, postavljeno kao sugestija, možemo lako osporiti: Zašto bi vanzemaljci darovali znanje koje je ograničeno na samo pet planeta, koje su Grci tada poznavali, a ne odmah svih devet? Ozbiljniji odgovor je da tok razvoje nije uvijek tekao ravnomjerno i uvijek prema gore. Postoji gore i dolje kod znanja – kao i znanje koje se u toku vremena izgubi te ponovno mora „otkriti“. Matematičar Hero iz Aleksandrije je već u prvom stoljeću naše ere otkrio parni stroj i napravio dva funkcionalna primjera. James Watt je to isto „otkrio“ 1765. godine. Također i beton je u starom Rimu bio poznat, Koloseum je sagrađen uz korištenje cementa. Ali tek 1849. godine je James Parker prijavio patent na „svoj „ izum. Šta su ona ljudi prije 2000 godina stvarno poznavali?

„Poznavali su avione“, tvrde neki istraživači i kao dokaze navode male zlatne figure iz Južne Amerike. Te figure, samo 4 cm dužine i datiraju od prije 1500 godine i potječu iz Tolima kulture i bile su kao pokloni/posjed stavljane u grobovima mrtvih. Nije mnogo poznato o toj kulturi na području današnje Kolumbije, a još manje je poznato o mjestima i okolnostima pronalaska tih figurica. Većina se pak, bez dvoumljenja, može odrediti kao nakit na glavi: iglice za kosu, ukrasi za nos i uši, kao i razni privjesci. Između toga postoje i čudne figure koje predstavljaju insekte – a prije sliče jednom spaceshuttle nego ijednom insektu! Današnji promatrač teško se može oduprijeti zamisli da pred sobom ima modele aviona. Da bi tu teoriju provjerili, dr. Algund eenboom i zapovjednik zrakoplovstva Peter Belting su od stiropora i drveta napravili kopiju 16:1, te joj dodali propelere i motor, i najzad su uputili na aerodrom model-aviona. Senzacija: Imitacije tih figurica su bile odlične za navigaciju u zraku. Da li je to dokaz da su pronađene figure doista predstavljale avione? Teško je to reći. Naime, kopije od stiropora i drveta nisu zaista kopije od istog materijala. Njih dvojica su dosta toga iz modernog znanja o zrakoplovstvu „ugradili“ u taj model: motor, propeler, krilima su dali aerodinamičan izgled, te sve pukotine uklonili. S takvim izmjenama i neka stolica bi mogla letjeti. I otkud da stari Inke poznaju avione? Za proizvodnju vlastitih aviona potrebna je cijela industrijska grana. Danas bi trebali naći milijune dokaza za takvo što. Sjetimo se samo proizvodnje željeza, goriva, proizvodnja motora, aerodromi itd. Tada je vjerojatnije da su avione koristili izvanzemaljci, a da su ih Inke samo kopirali u minijaturama. Ali, ni to nije dovoljno: Strani posjetioci bi prevalili zrakoprazni prostor (svemir) da bi došli do naša planete, a krila tada nemaju smisla.

Pa i pretpostavka da su sa sobom „vukli“ avione istraživače s kojima bi istraživali našu zemlju nije uvjerljiva. Tada su morali već znati kakvu atmosferu naša planeta ima, od čega se sastoji i koja je njena gustoća. Inače cijela konstrukcija aviona ne funkcionira. Da li su te figure samo kopije insekata? Ni to nije uvjerljivo. Insekti nema delta-krila, a krila kod insekata ili ptica nisu na donjem dijelu trupa već na gornjem. Također ni insekti, kao ni ptice nemaju uspravan rep. Figure prije liče ribama što lete, ali ni one nemaju ogrlicu iza vrata. Uvjerljiv odgovor ne postoji. Ali to nije ni strašno. Kada bi na sve imali odgovore, tada bi imali samo radnike u hali što raspoređuju arheološke pronalaske, a ne istraživače i znanstvenike. Čak , kada i sama znanost ne bi stavlja pod upitnik ono što već smatra riješenim, tada ne bi imali napredak. Ponekad je obavezno i spekulirati, tako govori direktor gradskog muzeja u Linzu. Onda, spekuliraju malo: Što je sa nožem faraona?

06. studenog 1922. godine pronađeno je u grobnici faraona Tut-ench-Amun, njegovo blago: sarkofazi, maske, figure egipatskih bogova, sanduci, zlatni nakiti itd. Ukupno više od 5000 raznih predmeta. Najmisteriozniji nalaz je nož faraona bez hrđe. Željezo je u to vrijeme bilo vrjednije nego zlato, pa i za faraona je to bila velika vrijednost. Značaj tog noža je itekako velik i po tome što je faraonu bio zavezan s desne strane nogu, pa čak i u grobu.

O njemu možemo pročitati skoro nevjerojatne navode: da je saliven od nehrđajućeg željeza, da nije bio naveden sa ostalim pronalascima, da njegovu je leguru moguće ostvariti samo u vakuumskim uvjetima. A tadašnji egipćani nisu poznavali ni izradu željeza, a kamoli vakuumske uvjete pri dobivanju takve legure. Manfred Sachse, predsjednik istraživačkog instituta za rudna dobra, intenzivno se bavio sa tim pronalaskom noža. No, od kojeg materijala je taj nož napravljen ni on ne zna. „To nitko ne zna“, kaže Manfred. I dodaje: „Dr. Lukas, koji je te nalaze tada zapisivao, nije analizirao sastojke željeza kod tog noža. Niti je to do danas učinjeno. Egipatski Muzej u Kairu odbija dati nož za analiziranje van svoje zemlje, a potrebnih uređaja za njegovu analizu u Egiptu nema. Premještaj svega potrebnog je jako skup, te nismo našli institucije koje bi financirale takvu analizu. Znači svi navodi o sastojcima i načinu salijevanja tog noža su jednostavno izmišljeni. Dok su na drugoj strani u grobnici faraona vladali odlični uvjeti za očuvanje od vlage. Svi pronađeni predmeti su u odličnom stanju.“ A otkuda onda faraonu željezni nož te kako je došao u njegov posjed? Kupljen je u inozemstvu: Hetiti, susjedi Egipćana, poznavali su tada već salijevanje željeza. Duga mogućnost: željezo je moglo biti dobiveno i od jednog meteora. I zaista, željezo je tada nosilo naziv „crni bakar s neba“. I kada se nađe takav meteor, potrebno ga je samo obraditi u željeni oblik. S izvjesnim pravom bi znaci mogli tvrditi da je nož vanzemaljskog porijekla. I kao takav, bi tada mogao imati (što prije nije dokazano) kristalnu strukturu koju je moguće imati/dobiti samo u vakuumskim uvjetima. No, koliko je običan ili neobičan taj nož, to možemo znati tek kada se dotično naučno provjeri. Svi navodi tada ostaju: špekulacija.

Izvor

pa postoji mnogo artifakta koji nisu i neče ugledati svjetlost dana.privatne kolekcije su ih pune..ponekad ljudi i neznaju što imaju u ruci ..glavno je da je starina!!prvi dio indijana đonsa završna scena kada zavjetni kovčeg smještaju na :sigurno:hangar prepun isto takvih stvari .zorno dočarava svu glupost birokracije!ali u životu postoji uvujek druga strana priče .
ljudi jesu pohlepni .svaka čast pojedincima.pa je možda i bolje da sve ostane sačuvano za neka bolja vremena..smo mi se čini da mi i nemamo vremena!