Dali je moguce da se klima mijenja na Zemlji?

Ipak smo svjedoci raznim klimatskim promjenama
A kako ja nevjerujem u glbano zatoljenje izazvano nama mozda se to dogadja prirodnom putem

MISTERIJA ANASAZIJA




UVOD





Zadnja dva miliona godina površina Zemlje svjedoči o smjeni osamnaest ledenih doba koja bi trajala po 100 000 godina. Između njih bi dolazilo do kratkih privremenih perioda zatopljavanja, ne duljih od dvanaest hiljada godina. I to su ere kada bi startali novi životni ciklusi. Život bi bujao, planeta zazelenila, zvukovi raznih bića bi odzvanjali na sve strane.



Mi se nalazimo pri kraju još jednog prolaznog toplog perioda koji je započeo prije 11 500 godina. Ubrzano se približavamo novom ledenom dobu. Promjene vremena će se intenzivirati: hladni predjeli postajaće hladniji, topli još topliji. Završiće se još jedan ciklus. Dominirajuća civilizacija će vidjeti svoj kraj i biće potrebno još mnogo generacija dok se ne počne ispočetka.



Izgubiće se ona nit koja će spajati civilizacije različitih toplih perioda. Ili će ponegdje preživjeti u oralnoj tradiciji ili nekom zapisanom dokumentu. Zatim će postajati legendom da bi se vremenom utopila izmedju mita i imaginacije.



Da li će naši daleki potomci znati za nas ili će i oni misliti da su “prva inteligentna civilizacija na Zemlji” kao što se mi zanosimo svojim neznanjem? Da li će znati cijeniti raznolikost i spiritualnost što nama nedostaje?



S pogledom uperenim u budućnost pričati ćemo o prošlosti. Ne tako dalekoj. O onima koji su uporedo s nama rasli i dijelili jedan kutak Planete. Na koje smo zaboravili kao da nikad nisu ni postojali.



Iza njih nije ostalo mnogo. Ruševine zgrada i astronomskih građevina. Pokoji glif u kamenu. I poneka legenda onih koji su došli davno nakon njihovog odlaska.



Tristo godina nije puno za jednu civilizaciju. Zapravo po strogim “naučnim” kriterijumima teško bi ih i bilo nazvati civilizacijom. Pogotovo kad nemamo pouzdanih podataka o tome odakle su došli, niti su ostavili pismo da nam opišu svoja znanja, a još uvijek je misterija zašto su bez traga napustili svoja ognjišta da se više nikada ne vrate.



Njihove gradove smo nazvali nekim svojim imenima. Kako su ih oni zvali, ne znamo. Koja je bila svrha čudnovatih građevina – možemo samo nagađati. U tome je izazov ove knjige. Iz dubina kosmičke historije izvući na površinu makar djelić znanja onih koji su otišli.



Da se ne zaboravi.



Mi ih zovemo “Anasazi”

Izvor

Kasnije jos postam ako vam bude zanimljivo

samo postaj

još, još

KORONADO (1)





Albukerki (Albuquerque), Novi Meksiko

juli 2004.





Slijećem u polumilionski Albukerki. Trećina populacije prostranog, ali slabo naseljenog Novog Meksika je smještena ovdje. Rent-a-car agencije na američkim aerodromima više nisu u pristanišnim zgradama. Danak strahu od terorizma. Šatl me vozi nekoliko kilometara van aerodroma. Formalnosti u AVIS-u traju par minuta. Ključ me čeka u sportskom Hyndai Santa Feu. Sunčano jutro i široki auto-put mi prave društvo na početku mog obilaska svijeta Anasazija i četiri američke države: Novi Meksiko, Kolorado, Juta i Arizona.





********





“Novi život je rođen. Beba je zaplakala u sobici kamenih zidova. Smještena je na pokrivač. Uz nju je postavljen klip kukuruza (“majka kukuruz”) odakle se ne pomjera narednih dvadeset dana. Beba ostaje u mraku za to vrijeme. Rano izjutra dvadesetog dana, majka podiže dijete, uzima ga lijevom rukom u naručje, podiže klip kukuruza desnom rukom… klima glavom prema svojoj majci, baki djetetovoj… izlaze iz kuće i kreću se prema istoku. Zaustavljaju se, tiho mole, i počinju lomiti kukuruzna zrna bacajući ih prema izlazećem Suncu. Kada je Sunce izašlo čitavom veličinom na horizontu, majka istupa naprijed, podiže dijete ka Suncu i govori: “Oče Sunce, ovo dijete pripada Tebi…”





********





Kako su Anasazi sebe zvali, nije poznato. Nekoliko stotina godina nakon njihovog odlaska brojni Navaho indijanci su došli sa sjevera (iz Kanade) i vidjevši ostatke gradjevina njihove autore su prozvali Anasazi (“drevni narod” ili, u drugom prijevodu, “neprijatelji naših drevnih predaka”).



Moderna historiografija sasvim zgodno uklapa pojavu Anasazija u svoje okvire. Pominju tri evolutivne faze: onu od prije dvije hiljade godina i pojavu prvih nomada, drugu fazu oko 600. godine i prva naselja izgrađena pod zemljom i napokon razvijenu fazu gradnje kamenih gradova od X-XIII stoljeća.



Sasvim neočekivano, njihovi gradovi smješteni na ogromnim prostranstvima bivaju istovremeno napušteni u XIII stoljecu. Vladajuća teorija je da je došlo do migracije u dva smjera: na jugozapad (današnji Hopi indijanci u Arizoni, koji tvrde da su im Anasazi bili preci) i na jugoistok (devetnaest plemena Pueblo indijanaca u Novom Meksiku).



Ali tu se javlja mali problem, jer postoji veliki civilizacijski jaz izmedju nestalih Anasazija i pojave Pueblo indijanaca.





********





Medju rijetkim pisanim dokumentima o onome što je zatečeno u nedirnutom gradu Anasazija, saznajemo više iz pera rančera i arheologa Al Wetherhilla koji je 1882. posjetio kanjon Mesa Verde.



“Stvari u sobama su bile ostavljene kao da su njihovi vlasnici otišli nekome u posjetu. Perfektni primjerci vaza i posuda su bili uredno složeni na podu; kućni alati na mjestima gdje su ih žene zadnji put upotrijebile… dokazi dječjeg igranja i muškaraca koji su se okupljali, davno dogorjelog pepela u ognjištu… Nije bilo nikakvih znakova nasilja. Gotovo da smo mogli vidjeti te ljude oko nas. Gledati ih kako rade u polju dok psi laju i ćurke se glasaju; žene koje melju kukuruz i pripremaju dnevni obrok te djeca koja se igraju u blizini kuća.



Činilo se kao da sam posjetio sveto tlo ovih mirnih domova zauvijek nestalog naroda…”





********





Vožnja je ugodna. Pravim prvu pauzu u Taco Bellu. U restoranu srednjoškolci. Indijanska lica. Podsjećanje da sam ušao na teritorij Sandia Pueblo rezervata. Na parkingu dugokosi indijanac, pedesetih godina, stopira. Prije nego što otvaram vrata auta pitam ga dokle ide. “Do San Isidra, a odatle autobusom do Farmingtona”. Pošto je meni plan da noćim negdje oko Farmingtona nudim mu prijevoz. “Ali”, upozoravam ga, “doći ćemo kasno navečer, jer stajem u Koronadu i ostajem duže u Čako Kanjonu.”



Osmotri me, kao da razmišlja da li će mu vožnja prijati u mom društvu. Onda klimne glavom potvrdno, govoreći da ima dva dana vremena prije nego što mu počne sastanak u Farmingtonu. “Melvin”, predstavlja se. “Ja sam prevodilac Santa Ana Pueblo indijanaca. Prekosutra se sastaju predstavnici Pueblo indijanaca, Juta indijanaca, Navaho i Apačija.”



Čini mi se da ćemo imati interesantan razgovor tokom vožnje.





********





Sunčeve zrake su se odbijale od blještavih oklopa tristo konjanika koji su ponosno paradirali glavnim trgom Meksiko Sitija. Na njihovom čelu je kapetan-general Don Francisko Vaskez de Koronado (de Coronado). O ovom trenutku je maštao već dvije godine otkako ga je 1538. Mendoza postavio za guvernera provincije Nova Galicija (Nueva Galicia). U sebi je ponavljao sve poznate podatke o zemlji smještenoj sjevernije od Nove Španjolske (kolonijalnog Meksika)…



…Kada su muslimani osvajali Portugal 714. godine sedam katoličkih biskupa je, sa svojim sljedbenicima, pobjeglo preko Atlantika u zemlju poznatu kao Antilija i osnovalo sedam gradova. Vremenom su počele kružiti legende da su ti gradovi (Cibole) puni zlata, srebra i dijamanata…



…Nakon udesa njihovog broda u Meksičkom zaljevu tri Španjolca i Esteban iz sjeverne Afrike su, nakon osam godina lutanja po neistraženim prostorima (današnjeg Teksasa i sjevernog Meksika), napokon došli u Meksiko Siti 1536. godine. Gradskim liderima su govorili kako su usput čuli price o “velikim gradovima čije su ulice prepune zlatara, zgrada sa mnogo katova i kamenih kapija optočenim dragim kamenjem…”



… Kralj Španjolske je pokazao poseban interes za legende i 1539. poslao ekspediciju da ih istraži. Esteban je služio kao vodič, a fratar Markos de Nica je bio predstavnik krune. Prvi susret ekspedicije sa Zuni indijancima u gradiću Havikuh doveo je do stradavanja Estebana i njegove družine. Fratar Markos se vratio u Meksiko Siti i izvjestio o postojanju “zlatnih gradova, od kojih je najmanji bio veći od Meksiko Sitija”.



General Koronado se vratio u stvarnost. Nastavio je odmahivati gomili okupljenoj na glavnom gradskom trgu. Nakon pozdravljanja sa vicerojom, kraljevim namjesnikom u Novoj Španjolskoj, kolona sa konjanicima i zastavama, hiljadu crnačkih robova i indijanaca, hiljadu konja te stada ovaca, krava i mazgi sa zalihama hrane napuštaju Meksiko Siti. Koronado se već slavodobitno vidi na povratku nakon otkrića sedam zlatnih gradova Cibole kako, ovjenčan slavom i bogatstvom, potamnjuje Kortesovu i Pizarovu popularnost.





********





“Svih devetnaest Pueblo plemena je smješteno u radijusu od 350 milja”, govori mi Melvin. “Santa Ana, moje pleme, je desno odavde” (rukom pokazuje kroz svoj prozor). Do nas su Zia, Hemez, Kočiti, Santo Domingo… Ispod nas (okreće se prema zadnjem prozoru) je Sandija pleme. A tamo su ti (ruka mu ide iza mog vrata) Laguna, Akoma i Tohađili…



“Kojim poslom ideš u Farmington? Kakav sastanak imate?” pitam.



“Tužili smo Vladu SAD da nas ne štiti od korporacija koje koriste uran sa naših teritorija, a ne plaćaju dogovoreno” odgovara.



“Rekao si da si prevodilac u svom plemenu. Da li zbilja danas postoji potreba za takvom funkcijom?”



“To jeste djelomično relikt prošlosti. Ali, naša je tradicija vrlo jaka i jezik se pomno njeguje bez obzira što nas je ostalo samo nekoliko stotina. A onda, mi svi govorimo drugačije medju Pueblo plemenima. Takodje, Apači, Jute i Navaho imaju potpuno različite jezike. Stoga prevodjenje postaje važno za medjusobnu komunikaciju. A ti, kojim si ti poslom u Novom Meksiku?”, upitao me je.



“Izučavam Anasazije”, kratko odgovorih.



“Šta znaš o njima?”



“Znam da vi, Pueblo, tvrdite da su bili vaši preci”, odgovaram sa upitnim pogledom i čekam njegovu reakciju.



“Da, Anasazi su naši drevni preci”, zamišljeno odgovara.





********





Koronado je sa svojom ekspedicijom pratio rijeku San Pedro (ušao u današnje SAD). Zauzeo je Havikuh i vojnički porazio Zuni indijance. Medjutim, zlatne gradove nije našao. Nastavljao je na sjeveroistok, napadao indijanska naselja (“puebla”), gubio vojnike i robove, ostajao bez hrane. Prošao je Arizonu, Novi Meksiko, Teksas, Oklahomu i Kanzas. Ni traga od legendarnih gradova Cibole. Odlučio se na povratak. Dvije godine nakon glamuroznog ispraćaja 1540. vratio se u Meksiko Siti sa samo stotinjak vojnika i praznih ruku. Ekspedicija je proglašena neuspjehom.





********





Sa desne strane puta ganitna tabla sa natpisom: “Coronado, State Monument”. Prekidam razgovor sa Melvinom. Parkiram ispred zgrade muzeja. On mi kaže da će me pričekati na klupi u hladu.

Ovdje je nekada bio pueblo Kuaua, gradić sa 1 200 prostorija. U septembru 1540. je glavnina armije generala Koronada bila zauzeta u sukobima sa Zuni i Akoma indijancima, ali je izvidnica došla u ovu dolinu. Brutalno su se ponijeli prema domaćinima i došlo je do općeg sukoba.



Neki dokumenti tvrde da je Koronado ovdje proveo čitavu zimu, ali arheološki dokazi to ne potvrdjuju.



Iz muzeja put vodi ka vrlo skromnim ostacima ruševina gradića i replici jedne prostorije i jedne kive (duhovnog središta naselja). Ako je gradić podignut u XV stoljeću, dakle samo 300 godina nakon dominacije Anasazija, onda je bio vrlo blijeda kopija razvijenijih predaka. Zidovi su tanki u poredjenju sa gradnjom Anasazija, arhitektura inferiorna.



Tabla na uskoj stazici: “ne uznemiravajte zmije dok prelaze”.



Ovo mjesto simbolično postaje raskršće postojećih i nepostojećih svjetova i dogadjaja. General Koronado je ovdje prezimio, a nema dokaza za to. Tražio je nepostojeće zlatne gradove sa sasvim realnom vojnom silom. Tadašnji (a i današnji) Pueblo indijanci tvrde da su potomci Anasazija, mada postoji uočljiv civilizacijski jaz izmedju njih i to bi trebalo da negira njihovu tvrdnju. “Državni monument” Koronado zapravo nema monumenta. Natpisi u muzeju veličaju barbarski ulazak prvih Evropljana na sveto tlo mirnih indijanaca. I tako redom. Sve je zbrkano. Što je stvarnost?



Ima razloga da sam ovdje u društvu baš Pueblo indijanca. Moraću neke odgovore da dobijem od njega.



Izvor

Ima toga jos XD

super članak

100 % je sigurno da nam se klima promjenila, što se može i vidjet evo sad na ljeto!

Sigurno ste vidjeli one satelitske snimke sjevernog pola i koliko se toga otopilo! Razina mora se još nije povećala a nestalo je toliko leda. Pa me zanima gdje je ta sva silna voda što se otopila?

ja sam cuo za teoriju ciklicnosti u prirodi, tj. smjena hladnih i toplih razdoblja na planetu. isto tako postoji povezanost izmedju juznog i sjevernog pola - dok se na sjeveru led topi, ledeni pokrivac se na jugu siri. tako da bi se tome moglo objasniti nedizanje razine mora. osim toga u medijima se nigdje ne spominje antarktik, nego samo arktik kad je u pitanju zatopljavanje tako da mi je to smijesno.

ja isto vjerujem da je samo smjena toplih i hladnih razdoblja, mozda smo i mi jednim dijelom utjecali na povecanje topline, ali ne vjerujem da je bas toliko pretjerano kao sto mediji govore

Ja nisam nigdi pročitao da se ledeni pokrivač na jugu širi. Hmmmm to ide ovako ako se ja ne varam:


Otapanje leda prvi put je u najmanje 125 tisuća godina oslobodilo prolaz između ledenog pokrova i Kanade na sjevero- zapadu, što se shvaća kao početak kraja Arktika
Prvi put u povijesti čovječanstva Sjeverni pol postao je - otok! Dogodilo se upravo ono što su znanstvenici najavljivali: kako je vidljivo na najnovijim satelitskim fotografijama, otapanje leda prvi put je u najmanje 125 tisuća godina oslobodilo prolaz između ledenog pokrova i Kanade na sjeverozapadu, što se shvaća kao početak kraja Arktika

Naime, već se 2005. godine otvorio sjeveroistočni prolaz, između Sjevernog pola i Rusije, a većina znanstvenika zabrinuta je da bi, ako se led nastavi topiti ovom brzinom, za pet godina cijeli Sjeverni pol mogao "ispariti" u ljetnim mjesecima. Drugi su, pak, uvjereni da će u najboljem slučaju "krov svijeta" uspjeti preživjeti do ljeta 2030. godine

Bit će sve gore
Još su prije nekoliko tjedana turisti evakuirani iz Nacionalnog parka Auyuittuq na Baffin otočju, na sjeveru Kanade, zbog poplava koje je izazvalo topljenje ledenjaka. Inače, Auyuittuq u prijevodu znači "zemlja koja se nikada ne topi".

Znanstvenik specijaliziran za ledene pokrivače upozorio je da ćemo takve prizore ubuduće gledati sve više i više. Samo u prošloj godini otopilo se više od milijun četvornih kilometara Sjevernog pola, a kao posljedicu globalnog zatopljenja ekolozi očekuju još značajnije klimatske promjene zbog kojih će se podići razina svjetskih mora te na taj način ugroziti mnoge obale.

Slijedi novo zagrijavanje

Bez polarnog leda zagrijavanje Zemlje dodatno će porasti, jer snježnobijeli pokrivač reflektira dio sunčevih zraka natrag u svemir, a opravdan je i strah da bi otapanje leda moglo prouzročiti izmjene toka Golfske struje
_________________________________________________________________-


E sad,
Postoji izvještaj Pentagona iz 2004., objavljen u časopisu Observer, koji ova američka vlada potpuno ignorira te globalno zatopljenje naziva obmanom. No zanimljivo je da se Pentagon priprema prema najgorem scenariju. Između ostalog u njemu stoji da će Velika Britanija do 2020. imati sibirsku klimu, a da će razina mora porasti toliko da će neke zemlje poput npr. Maldiva izgubiti teritorij u potpunosti ili npr. Nizozemska 1/3. Uslijedit će velike migracije stanovništva i sve nevolje koje će to donijeti sa sobom. Ratove za vodu pa i mogućnost nuklearnog sukoba itd. Arktički led se prvi put u modernoj povijesti ove godine u potpunosti otopio. Mislim da ne treba biti previše mudar niti znanstvenik da bismo primijetili promjene u klimi i vlastitom okolišu. Tko to ne vidi taj je slijep ili sklon samoobmani

Pogledajte na što nam sad izgledaju ljetni dani! Sve više poplava i kiše

Kad smo već kod sjevernog pola evo našao sam sliku na kojoj se dobro vidi kako ustvari izgleda. Govori se da je zemlja šuplja na polovima

cuo sam i za to da je zemlja suplja i da postoji zivot unutra. mislim da je ta slika koju si stavio fake, ali ipak smatram da ima nesto na polovima, jer ne bi dzaba bilo gore onoliko vojnih baza i sl. osim toga to podrucje je uvijek pokriveno oblacima tako da se ne moze ni vidjeti sto se tu ustvari nalazi. mnogi kazu da je aurora borealis posljedica interakcije magnetnog polja zemlje i njenog unutrasnjeg sunca (inner sun). prema jednom pilotu, koji je vodio zabiljeske o svojim letovima, na sjevernom polu postoji zivot, ali ne onakav kakav nam mediji predstavljaju, nego postoje livade, ogromne travnate povrsine; cak su vidjeni i mamuti. mnogi cak kazu da dole zive reptili, ili da je dole pakao itd. inace ta zemlja ilitiga kontinent u unutrasnjosti se zove Agharta.

Eee super, evo našao sam nešto o tome-o tom kontinentu u unutrašnjosti:

http://img13.imageshack.us/img13/7708/agharta.jpg

A pogledajte ovaj video clip:

http://www.youtube.com/watch?v=DirMYyERmVI&feature=fvw

_______________________________________________________

Može bit svašta,ko će više znati šta je istina a šta nije. Ja sam prošle godine na google earthu našao nevjerovatnu stvar na sjevernom polu...... ali su je sad izbrisali


Al pogledajte isto ovo:

http://www.youtube.com/watch?v=L9VoLStjf0A&feature=related

A jeste znali što predstavlja ovaj mayanski kalendar?

https://webspace.utexas.edu/cokerwr/www/slides/ancientastro/mayan_calendar.gif

Predstavlja zemlju, 2 glavna ulaza u unutrašnjost (na polovima) i 6 manjih sa svih strana zemlje. Ka ona ovoj slici

http://img13.imageshack.us/img13/7708/agharta.jpg

FAJADA BUTTE (2)





Čako kanjon, Novi Meksiko

juli 2004.





Melvin i ja nastavljamo putovanje Novim Meksikom. “Ovo je zemlja Đikarila Apači indijanaca”, pokazuje mi rukom na desnu stranu. “Sjeverno, sve do Kolorada, je njihova teritorija.”



Ubrzo dolazimo do raskrsnice prema Čako nacionalnom parku. Četrdeset kilometara vožnje neasfaltiranom prašnjavom cestom. Na nekoliko mjesta usjeci sa znakovima upozorenja da nisu prolazni prilikom kiša. Tada je Kanjon odsječen od svijeta. Naseljenog mjesta nema uokrug 100 kilometara.





********





“Melvine, da li tvoje pleme još uvijek ima običaje komuniciranja sa duhovima predaka?”, napokon sam uputio direktno pitanje mom saputniku.



“Svaki od Puebla ima svoje vidovnjake. Oni su u stanju da vide u druge dimenzije i kontaktiraju duhove naših starih.”



“Da li ti možeš da vidiš?” slijedilo je moje pitanje.


Melvin je zastao na čas kao da odmjerava koliko treba da mi kaže.



“Da. Ja sam los nuevos videntes – nova generacija vidovnjaka.”



Želio sam da znam zašto se nazvao “novom generacijom”. Što je to što čine različito u odnosu na svoje prethodnike. I, zapravo, kako je došlo do pojave “vidovnjaka”.



“Davno prije dolaska Španjolaca”, započeo je “postojali su vanserijski vidovnjaci iz reda Anasazija. Oni su bili u mogućnosti da čine nezamislive poduhvate. I predstavljali su poslednju kariku znanja koja se protezala hiljadama godina u prošlost i završavala sa Majama i Toltecima Meksika.”



Osjetio sam da dolazim na djelomično poznati teritorij.



“Šta misliš kako su Anasazi počeli izlaziti na put znanja?”, nastavljam.



“Vidiš, to je interesantno. U jednom momentu, iz radoznalosti ili gladi, prvi Anasazi su počeli jesti energetski moćne trave. Kada su trave izazvale čudnovate efekte, oni su ih počeli analizirati”, govori Melvin istovremeno pokušavajući da razazna moje reakcije.



“Dakle, prvi Anasazi vidovnjaci su to postali sasvim slučajno”, zaključujem. “I kakve efekte su te trave izazivale?”, pitam i usporavam auto, jer se približavam svom današnjem odredištu, a želim da ovaj razgovor potraje što duže.



“Najvažnija posljedica je bila da su otkrili postojanje dva svijeta, dvije svijesti. Našu svakodnevnu, materijalnu, čulnu svijest, koju kontrolira desna strana mozga. I onu uzdignutu svijest, iznad naših pet čula, kojoj pristup ima lijeva strana mozga. Kasnije su razradili tehnike kojima bi lakše doprli u stanje uzdignute svijesti. Kao stimulans su koristili iste trave, ali bi im bilo dovoljno da udišu dim i meditacijom bi doprli na mjesto odakle bi mogli da vide”.



“Šta bi sve mogli da vide?”, ostajem fokusiran.



“Vidjeti znači imati pristup znanju. Prošlosti i budućnosti.”



“Imaš li ti pristup detaljima iz prošlosti?” pitam i smiješim se u sebi. Kao da mi je Melvina nebo poslalo. Imam toliko pitanja za njega.



“Rekoh ti da sam vidovnjak. Kada se fokusiram da vidim u prošlost onda znam sve što se tada dogadjalo.”





********





Iznenada smo izbili na asfalt. Ušli smo u oblast Nacionalnog parka. Čako kanjon je na listi zaštićenih svjetskih spomenika kulture. Iza prve okuke prizor koji me obuzima posebnim osjećajem: izbili smo pred Fajada Butte. Impresivno kameno brdo koja se uzdiže 135 metara iznad polupustinjskog tla obraslog šikarom.



Nalazim se na preko 2 000 metara visine i ušao sam u srce kompleksa Anasazija.



Parkiram da napravim nekoliko fotografija. Pitam Melvina hoće li da ga slikam. Kaže da se Santa Ana indijanci nerado slikaju. Više nisam insistirao. Oblaci žurno prolaze iznad Fajada Butte i to mi daje bijelu pozadinu na fotografijama.



Fajada je španjolska riječ i znači pojas. Na mjestima gdje se sastaju materijali različite čvrstoće dolazi do odronjavanja i iz daljine to naliči crnom (sjenovitom) pojasu.



Prije šezdesetak miliona godina ovdje je bilo more i to je razlog što su na vrhovima ovih brda pronadjeni ostaci školjki, zubi prethistorijskih ajkula, rakova i morskog pijeska. Za novih šezdeset miliona godina i ovi prirodni monumenti će se potpuno odroniti i zauvijek isčeznuti iz krajolika. (Time će kaubojski filmovi ostati bez svoje prirodne pozadine.)

Dugogodišnje studije su potvrdile da su Anasazi na ovom mjestu imali vrlo razvijenu astronomiju. Dosada je pronadjeno 13 petroglifa, geometrijskih simbola uklesanih na kamenim liticama.



Svaki petroglif ističe igru svijetla i sjene tokom ključnih položaja sunca i mjeseca na nebu: proljetna i jesenja ravnodnevnica, te ljetni i zimski solsticij. Preciznost kojom su petroglifi locirani je fenomenalna: samo na jedan dan u godini sunčeva ili mjesečeva svjetlost pada na željenu točku petroglifa.



Na ovom svetom brdu Anasazija pronadjeni su ostaci nekoliko građevina i keramike. Motivi na keramici upućuju na period izmedju X i XII stoljeća, doba kada je ovaj kanjon bio središte svijeta Anasazija. Na jugozapadnoj strani je otkrivena 230 metara dugačka rampa koja se uzdiže preko 100 metara. Riječ je o vrlo složenom građevinskom poduhvatu izvedenom bez ikakvih metalnih alata.



Pronađeni su ostaci jedne kive, svete kružne prostorije Anasazija, u kojoj su vidovnjaci održavali svoje sesije.





********





“Napraviti kivu na liticama Fajade je bio zahtijevan posao”, ponovo otpočinjem razgovor sa Melvinom.



“Gdje god su Anasazi živjeli, imali su i kive. Vidovnjaci bi se tu dnevno okupljali i ukrštali informacije iz dva svijeta”, odgovara.



“Kažu da je sipapu, rupa u zemlji unutar kive, simbol prethodnog svijeta”, pitam.



“Sipapu je više od toga. Naši stari su došli na ovaj svijet iz zemljine utrobe...” (Dok ga slušam u sebi prevodim: preživjeli stanovnici prethodne apokalipse su bili smješteni u podzemnim pećinama.)



“…Prva tri svijeta su bila uništena vatrom, ledom i vodom…” (Znam da govori o tri katastrofe koje su uništile prethodne civilizacije: vulkani, ledeno doba i potop nakon potonuća Atlantide.)



“…Kada se voda povukla, bogovi su tražili da naši preci izađu na površinu i započnu sa Četvrtim svijetom. Svaka kiva ima sipapu kao podsjećanje odakle smo došli. Takodje, duhovi naših predaka se redovno prizivaju na našim sesijama kroz ovaj otvor. On je kapija izmedju unutrašnjosti majke Zemlje i nas na površini, izmedju prošlosti i sadašnjosti.”



“Da li su postojale granice za vidovnjake?” pitam.



“U ona stara vremena, broj vidovnjaka se počeo naglo širiti. Nove generacije su se učile kako da vide. I to je bio početak njihovog kraja. Sa prolaskom vremena, broj vidovnjaka je porastao, a pogotovo je rasla njihova obsesija sa onim što su vidjeli. Postajali su vrlo vješti i mogli su posjećivati čudne svjetove koji bi ih ispunjavali strahom i poštovanjem. Ali, zbog njihove obsesije vidjenim, prestali su biti mudri i ljudi od znanja.”



“Da li je obsesija bila sudbinom svih vidovnjaka?”, pitam.



“Ne. Neki vidovnjaci su izbjegli tu sudbinu. Bili su veliki, mudri, pravi ljudi od znanja. Uspijevali su viđenje koristiti pozitivno i prenositi blagotvorni utjecaj na članove svojih zajednica. Ja sam siguran da su, pod njihovim vođstvom, populacije čitavih gradova prešle u druge svjetove da se nikad ne vrate.”



Ta me rečenica ošinu poput groma. Time je potvrdio moje slutnje o sudbini Maja. I, sada evo, na početku mog susreta sa svijetom Anasazija, već mi daje odgovore i o njihovom misterioznom nestanku.





********





Najpoznatiji petroglifi Fajade su dvije spirale uklesane u stijeni. Veća spirala ima 19 kružnih linija; manja je lijevo od nje sa devet i po linija i izduženim završetkom.



U podne, na prvi dan ljeta, sunčeva zraka se probija izmedju stijenja i, u obliku noža, pada točno na sredinu veće spirale.



Na prvi dan zime, dva svjetlosna “noža” padaju točno na ivice veće spirale.



I, na koncu, na prvi dan proljeća i jeseni, svjetlosni “nož” prolazi kroz sredinu manje spirale.



Sjajno.



Kretanje sunca na horizontu se odvija u ciklusima: brži tokom proljeća i jeseni, sporiji ljeti i zimi. U danima koji prethode 21.09. i 23.03. sunce mijenja svoju nebesku putanju čak po pola stepena svaki dan. Međutim, oko 22.06. i 22.12. putanja strašno uspori i postaje gotovo identična dan za danom. Otuda i pojam “solsticij”, odnosno “nepomičnost” na latinskom jeziku.



Anasazi su znali za ove pojave. U legendama Hopija i Pueblo pominju se mogućnosti da će se sunce prestati zauvijek kretati u danima oko početka ljeta ili početka zime. Dakle, ili će zemlja potonuti u vječnu hladnoću ili će ljetne vrućine biti neprestane. Stoga i plesovi Indijanaca da umilostive božansko Sunce da ne prestane sa svojim nebeskim kretanjem.



Slično kao i sunce, tako i mjesec ima svoje ciklične ritmove. Prilikom njegove najsjevernije orbite vizuelno se dogadja slično nebesko mirovanje kao i kod sunca prilikom solsticija. Zahvaljujući sunčevoj gravitaciji, mjesečeva orbita se ponavlja svakih 19 godina i ta se pojava naziva Metonskim mjesečevim ciklusom. Glavno "mirovanje'’je praćeno sa sporednim (manje ekstremnim) “mirovanjem” svakih devet i po godina.



Anasazi su obratili posebnu pažnju ovim mjesečevim mirovanjima.



Pomenuti piktoglif – spirala na Fajade Butte - bilježi glavni period mjesečevog “mirovanja” na taj način da obasja piktoglif u potpunosti, a granica sjene ide lijevim obodom spirale. Drugim riječima, Anasazi su znali za Metonski ciklus, za dane koji su se ponavljali svakih devetnaest godina kada bi se mjesec našao u istom nebeskom položaju.



Za vrijeme sporednog mjesečevog “mirovanja” svijetlost obasja ravno jednu polovinu spirale idući točno kroz njenu sredinu; druga polovina je u sjeni. Ugao koji formira mjesečeva sjena identičan je uglu usječene linije spirale na mjestu njihovog dodira.



Dodamo li tome da se period glavnog “mirovanja” od 19 godina poklapa sa brojem linija na većoj spirali (19), a period sporednog mjesečevog “mirovanja” poklapa sa brojem krugova velike spirale (devet i po), upotpunjuje se nevjerovatna astronomska priča o piktoglifima Fajade Butte.



Ove igre sjenke i svijetla su moguće, jer se ispred piktoglifa nalaze tri kamena bloka, svaki visok po 2 metra i težak po nekoliko tona. Još uvijek se vode polemike da li su ovi blokovi nastali prirodnim odronjavanjem ili su ih Anasazi tu postavili.



Nevjerovatna preciznost kojom svijetlo pada na spirale za mene je dovoljan dokaz da su Anasazi postavili ove kamene blokove na takav način da blokiraju i propuštaju svjetlost da bi dobili željene astronomske efekte.



Petroglifi se nalaze na još nekoliko litica. Geometrijski oblici dvostruke spirale i zmije ponovo bilježe isti efekat kod ekstremnih nebeskih položaja sunca. Posebno je interesantna sjena koja se formira za vrijeme jesenje ravnodnevnice kada linija sjene istovremeno dodiruje glavu, tijelo i rep krivudave zmije.



Zmija, odnosno serpent, je motiv koji Anasazi koriste slično kao i Maje. Simbol znanja, superiorno nebesko biće.



Anasazi nisu ostavili pisanih dokumenata. Ali, i ovih nekoliko škrtih znakova u kamenu su dovoljni da razuvjere historičare da su Anasazi pratili nebeske pojave da bi utvrdili “kada je vrijeme za sjetvu”.



Perfekcija njihovih piktoglifa daleko nadilazi potrebe zemaljskog kalendara i agrikulturnog društva.



Anasazi nam ostavljaju geometrijsku poruku o svojim astronomskim konceptima.



Izvor

Oprostite na zakasnjenju
Malo se vise radi sada