Tokom 2000 godina drevni mezopotamski mitovi bili su gotovo posve zaboravljeni. Sacuvano je nekoliko njihovih iskrivljenih prikaza sto su ih napisali klasicni pisci na grckom i latinskom, a nekoliko ih se puta usputno spominje u Bibliji; no predajom su se pripovijesti bespovratno pobrkale. Prvi su ih put zabiljezili izvorni mezopotamski pisari, pisuci na gilnenim plocicama na sumerskom ili akadskom jeziku, a oba su se jezika sluzila slozenim, takozvanim klinastim pismom (u obliku klina). To je pismo izaslo iz upotrebe tokom posljednjih stoljeca p.n.e., pa sumerska i akadska knjizevnost nisu bile otkrivene sve dok evropski naucnici nisu u 19. vijeku desifrovali klinasto pismo.

Uprkos desifriranju, sumerski i akadski jezik nije bilo lako razumjeti. Cak i danas nema pouzdana i cjelovita rjecnika tih jezika, a svi prevodi objavljeni prije 1939. godine, gotovo su zasigurno nepouzdani .Posljednjih su godina jezicna istrazivanja uveliko napredovala i arheolozi su u rusevinama mezopotamskih gradova otkrili mnostvo ispisanih plocica. Vazno je imati na umu tu promjenjivost situacije, jer ce tokom narednih desetljeca nase ce se znanje uveliko prosiriti.

Prvi pismeni stanovnici Mezopotamije nazivali su svoju zemlju Sumer i zvali su se Sumerani. Cini se da su doseljenici, iako jos nije izvjesno odakle su dosli. Mozda su priblizno 3500 godina p.n.e. naselili na najistocnijem dijelu svijeta gdje se govorilo semitskim jezicima. Sumerski nije bio semitski jezik, ali se pismo kojim se sluzio doskora stalo upotrebljavati za dosad nepisani semitski jezik nazvan akadski. na hiljadama sacuvanih plocica moguce je rekonstruisati nesto od onoga sto su ljudi vjerovali o bogovima, iako ne mozemo biti sigurni u dublji smisao tih vjerovanja ili, pak, koliko su ona bila rasprostranjena u mezopotamiji. Drugu poteskocu predstavlja odvajanje sumerskih od semitskih elemenata jer se cini da je mijesanje tih dviju kultura uticalo na sadrzaj mitova.

Stvaranje i potop

Najrasireniji poznati mezopotamski mit odnosi se na potop kojeg su poslali bogovi kako bi unistili svekoliki zivot na zemlji. Mezopotamska verzija je veoma slicna biblijskoj pripovjijesti , ali je napisanan u stihu a ne u prozi. Cetvero bogova sudjelovalo je u pripremanu potopa, i svi nose sumerska imena: Anua se opisuje kao "oca", Enilila kao "savjetnika, Ninurtu, Enilova sina, kao "nositelja prijestolja", a Ennugia kao "nadzornika kanala". Peti bog, poznat pod imenom Ea, otkrio je tajni plan covjeku zvanom Utnapistim i kazao mu da igradi brod kako bi se spasio.

Utnapistim je izgradio brod strogo se pridrzavajuci mjera koje mu je dao bog. Snadbjeo ga je sivm vrstama zaliha, ukljucujuci srebro i zlato, i smjestio unj svoju porodicu i nekoliko zvijeri. Tada je nastupila strasna oluja koja je cak zastrasila i bogove na nebu. "Bogovi su se skutrili poput pasa, scucurivsi se uz vanjske zidine.".

Potop je trajao sedam dana i noci. Kad je zavrsio i brod se zaustavio na nekoj planini, Utnapistim prvo oslobodi golubicu, potom lastavicu i tada gavrana. Prvo dvoje mu se vratilo, ali gavran nije, sto je znacilo da se voda povukla. Utnapistim je prinio zrtvu i na obred pozvao sve bogove izuzev Enlila, jer je on bio najodgovorniji da je doslo do potopa. Enlil bijase ljutit da je bilo ko prezivio, ali je ipak pristao da posveti Utnapistima i njegovu zenu rekavsi da ce postati ravni bogovima. Nakraju, Utnapistim je odveden da zivi na udaljenu mjestu "na uscu rijeka".

Daljnje obavijesti o bogovima spomenutim u tom mitu poticu iz drugih izvora, a posebno iz mita o stvaranju. U njemu se Anua opisuje kao potomak drugih dvaju bogova, Ansara i Kisara, a kao Nudimmudova oca koji se zove i Ea. Svi su oni opisani kao "veliki bogovi", jer predstavljaju prvu grupu potomaka prabogova Apsua i Tiamatu. U tome dvojstvu, Apsu predstavlja masu svjeze vode za koju se vjerovalo da nalazi ispod zemlje i iz koje isticu izvori i rijeke, a Tiamat masu morske vode oko zemlje.

Veci dio pripovijesti toga mita ne govori mnogo o stvaranju svijeta, vec naglasava postojece neprijateljstvo medju razlicitim skupinama bogova. Opisane su dvije bitke. U prvoj Ea porazava Ansara, a u drugoj, o kojoj zavisi cjelokupna pripovijest, Marduk ubija prazudoviste Tiamatu i od njezina tijela stvara svijet. Marduk je nacionalni bog Babilonije i nakon njegove pobjede podignuto je svetiste - "prebivaliste Marduka, Enilila i Ea". Ocigledno velicanje Marduka u mitu odrazava pohvalu za dostignuca Babilona kao drzave. Junackom je bogu dodijeljeno pedeset pocasnih naziva, Anilil mu je udijelio posljednji - "gospodar zemalja". kad je to bilo ucinjeno, Ea je progovorio u cast pobjednika.

On cije su ime proslavili njegovi oci

Zasigurno je postao poput mene; ime ce mu biti Ea.

On ce vrsiti sve moje raznovrsne obrede

I izvrsavati sve moje naredbe.

Kazivanje toga mita smatralo se patriotskim cinom, sto potvrdjuje druga plocica koja opisuje obred kojim su Babilonci proslavljali Novu godinu. Proslava je trajala jedanaest dana, i cetvrtoga dana svesteniku je propisano da kazuje taj dugi mit o stvaranju koji se sastojao od vise od hiljadu redaka teksta. Nije to jedini tekst koji je trebalo reci, ali se cini da je bio jedan od najvaznijih. Ocekivalo se da kralj pisustvuje obredu, a citanje mita o Mardukovu uspjehu trebalo je, cini se, izrazavati nadu o uspjesnu nadolazecu godinu. I, doista, ako iz nekih razloga kralj ne bi prisustvovao svecanosti, smatralo se to losim znakom za buducnost.